„Vratit ću se.“ – provlačila je preko svojih usana suzdržavajući se da ne kaže previše. „Gdje ideš, da ćeš se morati vratiti?“ – priupitao sam željeći da ipak previše kaže.
Ušutjela je, te se okrenula na prstićima lijeve noge, još jednom vješto odglumivši balerinu.
“Vratit ću se.“ – ponovila je i lakim koracima krenula ka mjestu s kojeg će se vratiti, kao što kaže.
Teško sam se privikavao na buđenja bez nje, na praznu stranu kreveta. Nekako se i nisam htio priviknuti, jer sam i dalje čuvao onaj mali dio u sebi, koji je čekao da balerina završi krug.
Onaj dio u sebi koji je bio uvjeren da niti jedna balerina ne završava predstavu okrenuta leđima.
Sve njeno sam ostavio kako je i bilo. Osim… Veliku bijelu majicu za spavanje ostavila je posloženu na svome jastuku. Ne bih ni nju dirao da životinjski nagon u meni nije svake noći vapio za djelićima njenog voćnog parfema. Pohlepno bih povlačio majicu k sebi, uvlačeći zadnje preostale mirise njenog malenog tijela. Često bih se budio preznojen, preplašen i izgubljen.
Otkrivao bih tada u svojim rukama, sada već previše puta izgužvanu i istrganu bijelu tkaninu koja je jedva ličila na majicu. Veliku, bijelu majicu kratkih rukava. Njenu majicu. Nju. Bio sam na granici ludila svake noći kada bih grlio pokrivač i noge ispreplitao oko njega, da budem siguran da neće pobjeći kao ona. Ona koja je davno rekla da će se vratiti. Bilo mi je teško u početku, kada sam se navikavao da su njene usne prisutne samo na fotografiji iznad mog kreveta. Samo na crno-bijelom prikazu ljubavi, omeđenom krvavo crvenim okvirom.
“Vratit ću se!“ sanjao bih te riječi jednako često kao i polovnu piruetu jedne davno izgubljene balerine. Balerine koja nikada nije završila svoj krug na prstićima lijeve noge.
Dugo sam pokušavao posložiti sve kockice u glavi i ne razmišljati gdje je, s kim je, kako je i žali li. Ne znam u kojem mi je točno trenutku uspjelo i u kojem sam točno trenutku prestao brinuti o njoj, ali znam kada sam se prestao nadati. Negdje između prve mirno prospavane noći i trenutka kada sam zaboravio njen miris i zvuk njenog smijeha.
Prešao sam prstima preko fotografije koja me trenutno jedina podsjećala na nju i na nas. „Oprosti, ljubavi“ – započeo sam rečenicu obraćajući se njenom nepokretnom liku u crvenom okviru, a onda sam nastavio, iznenađen koliko mi je lako pustiti je – „Oprosti, ali ne moraš se vratiti..“ Ubrzavajući, kao da je brzina kojom to radim ključna, otvorio sam kutiju, te na sve one sitnice koje su nas nekada vezale, položio i fotografiju bivše ljubavi. Fotografiju balerine za koju sam čekao da dovrši svoj krug, tako da ne završi predstavu okrenuta leđima. Ipak, s vremenom sam shvatio da je njena predstava odavno završena, a ja sam, čini se, bio samo pomoćnik na pozornici, koji je na kraju gledao njena leđa, dok se klanjala pravoj publici.
Te sam noći mirno legao ne razmišljajući o njoj.
Bilo je i vrijeme da je zaboravim. Zatvorivši onu kutiju, zatvorio sam i poglavlje života koje se svelo na to da čekam svoju balerinu.
Ipak, nikada neću moći objasniti zašto onu bijelu tkaninu, u kojoj je nekada spavala, i dalje ne mogu maknuti sa jastuka.
